У београдској Политици недавно је начета једна врло занимљива и непријатна, готово табу тема. То је можда било само опипавање пулса и терена? Овај Архив ће врло радо наставити да објављује полемичке текстове на ову тему, услов је један једини: да буду аргументовано писани, добро поткрепљени...
Miroslav Lukic, 28/08/2008, 13:42
Добар текст.* Био би још бољи да је поткрепљен и конкретнијим примерима прећуткивања. Тога има, на жалост, и у листу "Политика". Једни се фаворизују, о другима се ћути. Рецимо, у врло кратком временском размаку објављен је огроман одломак из нове књиге Г- Бајца, а само недељу две иза тога и интервју са истим писцем. "Политика" би морала да поведе мало више рачуна о том наметачком принципу, који је рецидив прошлости, или нешто још горе. Међутим, у "Политици" је ипак мање таквих примера него у многим другим данашњим дневним листовима.
______
* Ćutanje i prećutkivanje
Poznata poslovica „Ćutanje je zlato” dosledno je praktikovana u nas u vreme kada je ćutanje o onome o čemu se nije smelo govoriti bilo način prilagođavanja i opstajanja u nepovoljnim okolnostima
Za razliku od sportista sa kojima se, tokom njihovog nadmetanja sa rivalima, gledaoci poistovećuju a potom slave njihov uspeh kao sopstveni, pojedinci koji samostalno, bez navijačke i ičije druge podrške ostvaruju značajne rezultate ostaju neprimećeni. U svetu koji obeležava inflacija reči, neumerenost nekritičkog hvalisanja i samohvalisanja, njihov minut slave ne samo da ne dolazi, već se postignuti uspesi ignorišu, prećutkuju i minimalizuju. Prećutkivanje se praktikuje u nas kao odnos prema onome o čemu bi objektivno trebalo i vredelo govoriti, ali se to ipak ne čini.
Ukoliko je tačna Senekina misao da „Mnoge nevolje života uče čoveka da ćuti”, onda prećutkivanjem ćutanje gubi svoju zlatnu polugu. Naime, poznata poslovica „Ćutanje je zlato” dosledno je praktikovana u nas u vreme kada je ćutanje o onome o čemu se nije smelo govoriti bilo način prilagođavanja i opstajanja u nepovoljnim okolnostima. Budući da se ćutanjem uspešno skriva ono što se stvarno misli, kako izrečeno ne bi donelo veće nevolje od postojećih, ova poslovica nije imala za cilj da obeshrabri odvažne da ne govore o nepravdi i zlu, već da ukaže na potrebu da to čine sa merom, onda kada za to dođe vreme i kada će izgovoreno biti najcelishodnije i najefektnije. Pokazalo se da oni koji prevremeno govore lako izgube glavu, pa je ćutanje bilo način na koji se čovek mogao zaštititi od sebe samog.
Ćutanje ima više različitih značenja i zavisno od konteksta može da bude znak uzdržavanja, odmerenosti, dostojanstva, vladanja sobom, izraz nemoći i osećaja stida, ali i znak nezadovoljstva. Zlato kao apsolutna vrednost koja se poistovećuje sa ćutanjem ima svoj sjaj, ali sve što sija nije zlato, posebno kada je sjaj prigušen i dolazi zbog osporavanja i nepriznavanja svetlosti. Prepoznajemo ga u ćutanju koje koristimo kao način da nešto prećutimo. Zasnovano na ćutanju, prećutkivanje je njegova značenjska opozitnost i proističe iz prenaglašavanja i prekoračenja njegovog kvaliteta koji prelazi u svoju suprotnost.
Prećutano je ono što se hoće prekriti tišinom, jer ono o čemu ne želi da se govori nastoji se osporiti i poništiti ćutanjem. Takvim ćutanjem se prećutkuje upravo ono što bi trebalo da se kaže, pa je zato i odnos ćutanja i prećutkivanja identičan odnosu između govorenja neistine i laganja. Za razliku od neistine izgovorene kada se istina ne zna, lažima se nastoji prikriti ono što se zna. Prećutkivanje je, dakle, vrsta socijalne laži kojom se skriva i maskira istina postojanja nečega neprijatnog. Bez obzira na to da li je ona stvarna ili izmišljena, neugodnost koja se doživljava kao uniženje se prećutkuje. O njoj ne govorimo ne samo zato što je ona kao negativnost sama po sebi takva, pa se takvim odnosom skriva od drugih, već i zato što se lično doživljava kao neprijatnost.
Uzrok te neugodnosti može da bude u ličnoj sferi, vezanoj za tuđi uspeh koji se doživljava kao sopstveni neuspeh i umanjenje sopstvenih vrednosti. To otkriva drugu stranu uživanja u tuđem neuspehu koji dobije značenje sopstvenog uspeha. Doživljen kao sopstveni kvaziuspeh, neuspeh drugog i bliskog se priželjkuje a neretko i čini sve da do njega i dođe. Shodno tome se uspeh drugog nastoji prikriti, prećutati, omalovažiti sredstvima koja imaju za cilj njegovo nepriznavanje.
Ovakvim odnosom prema drugom izražen je relikt arhaičnog, prirodnog ponašanja koje proističe iz primarnog doživljaja uspeha zbog ulovljenog plena. Lovac koji ostaje praznih ruku oseća se uskraćenim i doživljava uspeh drugog lovca kao oduzimanje plena, što je postalo osnov prirodne ljudske zavidljivosti. Mada ovakav stav prema drugom može biti i lični motivator težnje ka društvenom uspehu, njegova socijalna i moralna neprihvatljivost iskazana je znanjem o tome šta je dobro i šta treba raditi. Ponašajući se suprotno tom znanju, u dubini duše izneveravamo sebe na način koji nam se čini opravdanim, za koji imamo opravdanje i izvestan alibi. Postavljene moralne granice ispoljavanja svog negativiteta ne sprečavaju nas da tuđi uspeh doživljavamo kao sopstveni neuspeh.
Iako neproduktivan i besperspektivan, ovakav odnos prema drugima se može tolerisati dok je u sferi ličnog i privatnog, ali u domenu javnog ovakvo ponašanje je pokazatelj moralnog i duhovnog stanja sredine koja ne može, i neće, da razume zavisnost svog prosperiteta od odnosa prema uspehu pojedinca. Od razumevanja te relacije zavisi da li ćemo se i ubuduće tako često, kao danas, suočavati sa pojavom ignorisanja i prećutkivanja uspešnosti onih iz našeg najbližeg okruženja.
Bojan Jovanović
[objavljeno: 28/08/2008.] Politika (Nadnaslov: Kultura i svakodnevnica)
_______
Mihajlo Milosevic, 29/08/2008, 10:43
U tekstu o precutkivanju Vi precutkujete. Gde su Vam primeri?
Miroslav Lukic, 28/08/2008, 13:42
Добар текст.* Био би још бољи да је поткрепљен и конкретнијим примерима прећуткивања. Тога има, на жалост, и у листу "Политика". Једни се фаворизују, о другима се ћути. Рецимо, у врло кратком временском размаку објављен је огроман одломак из нове књиге Г- Бајца, а само недељу две иза тога и интервју са истим писцем. "Политика" би морала да поведе мало више рачуна о том наметачком принципу, који је рецидив прошлости, или нешто још горе. Међутим, у "Политици" је ипак мање таквих примера него у многим другим данашњим дневним листовима.
______
* Ćutanje i prećutkivanje
Poznata poslovica „Ćutanje je zlato” dosledno je praktikovana u nas u vreme kada je ćutanje o onome o čemu se nije smelo govoriti bilo način prilagođavanja i opstajanja u nepovoljnim okolnostima
Za razliku od sportista sa kojima se, tokom njihovog nadmetanja sa rivalima, gledaoci poistovećuju a potom slave njihov uspeh kao sopstveni, pojedinci koji samostalno, bez navijačke i ičije druge podrške ostvaruju značajne rezultate ostaju neprimećeni. U svetu koji obeležava inflacija reči, neumerenost nekritičkog hvalisanja i samohvalisanja, njihov minut slave ne samo da ne dolazi, već se postignuti uspesi ignorišu, prećutkuju i minimalizuju. Prećutkivanje se praktikuje u nas kao odnos prema onome o čemu bi objektivno trebalo i vredelo govoriti, ali se to ipak ne čini.
Ukoliko je tačna Senekina misao da „Mnoge nevolje života uče čoveka da ćuti”, onda prećutkivanjem ćutanje gubi svoju zlatnu polugu. Naime, poznata poslovica „Ćutanje je zlato” dosledno je praktikovana u nas u vreme kada je ćutanje o onome o čemu se nije smelo govoriti bilo način prilagođavanja i opstajanja u nepovoljnim okolnostima. Budući da se ćutanjem uspešno skriva ono što se stvarno misli, kako izrečeno ne bi donelo veće nevolje od postojećih, ova poslovica nije imala za cilj da obeshrabri odvažne da ne govore o nepravdi i zlu, već da ukaže na potrebu da to čine sa merom, onda kada za to dođe vreme i kada će izgovoreno biti najcelishodnije i najefektnije. Pokazalo se da oni koji prevremeno govore lako izgube glavu, pa je ćutanje bilo način na koji se čovek mogao zaštititi od sebe samog.
Ćutanje ima više različitih značenja i zavisno od konteksta može da bude znak uzdržavanja, odmerenosti, dostojanstva, vladanja sobom, izraz nemoći i osećaja stida, ali i znak nezadovoljstva. Zlato kao apsolutna vrednost koja se poistovećuje sa ćutanjem ima svoj sjaj, ali sve što sija nije zlato, posebno kada je sjaj prigušen i dolazi zbog osporavanja i nepriznavanja svetlosti. Prepoznajemo ga u ćutanju koje koristimo kao način da nešto prećutimo. Zasnovano na ćutanju, prećutkivanje je njegova značenjska opozitnost i proističe iz prenaglašavanja i prekoračenja njegovog kvaliteta koji prelazi u svoju suprotnost.
Prećutano je ono što se hoće prekriti tišinom, jer ono o čemu ne želi da se govori nastoji se osporiti i poništiti ćutanjem. Takvim ćutanjem se prećutkuje upravo ono što bi trebalo da se kaže, pa je zato i odnos ćutanja i prećutkivanja identičan odnosu između govorenja neistine i laganja. Za razliku od neistine izgovorene kada se istina ne zna, lažima se nastoji prikriti ono što se zna. Prećutkivanje je, dakle, vrsta socijalne laži kojom se skriva i maskira istina postojanja nečega neprijatnog. Bez obzira na to da li je ona stvarna ili izmišljena, neugodnost koja se doživljava kao uniženje se prećutkuje. O njoj ne govorimo ne samo zato što je ona kao negativnost sama po sebi takva, pa se takvim odnosom skriva od drugih, već i zato što se lično doživljava kao neprijatnost.
Uzrok te neugodnosti može da bude u ličnoj sferi, vezanoj za tuđi uspeh koji se doživljava kao sopstveni neuspeh i umanjenje sopstvenih vrednosti. To otkriva drugu stranu uživanja u tuđem neuspehu koji dobije značenje sopstvenog uspeha. Doživljen kao sopstveni kvaziuspeh, neuspeh drugog i bliskog se priželjkuje a neretko i čini sve da do njega i dođe. Shodno tome se uspeh drugog nastoji prikriti, prećutati, omalovažiti sredstvima koja imaju za cilj njegovo nepriznavanje.
Ovakvim odnosom prema drugom izražen je relikt arhaičnog, prirodnog ponašanja koje proističe iz primarnog doživljaja uspeha zbog ulovljenog plena. Lovac koji ostaje praznih ruku oseća se uskraćenim i doživljava uspeh drugog lovca kao oduzimanje plena, što je postalo osnov prirodne ljudske zavidljivosti. Mada ovakav stav prema drugom može biti i lični motivator težnje ka društvenom uspehu, njegova socijalna i moralna neprihvatljivost iskazana je znanjem o tome šta je dobro i šta treba raditi. Ponašajući se suprotno tom znanju, u dubini duše izneveravamo sebe na način koji nam se čini opravdanim, za koji imamo opravdanje i izvestan alibi. Postavljene moralne granice ispoljavanja svog negativiteta ne sprečavaju nas da tuđi uspeh doživljavamo kao sopstveni neuspeh.
Iako neproduktivan i besperspektivan, ovakav odnos prema drugima se može tolerisati dok je u sferi ličnog i privatnog, ali u domenu javnog ovakvo ponašanje je pokazatelj moralnog i duhovnog stanja sredine koja ne može, i neće, da razume zavisnost svog prosperiteta od odnosa prema uspehu pojedinca. Od razumevanja te relacije zavisi da li ćemo se i ubuduće tako često, kao danas, suočavati sa pojavom ignorisanja i prećutkivanja uspešnosti onih iz našeg najbližeg okruženja.
Bojan Jovanović
[objavljeno: 28/08/2008.] Politika (Nadnaslov: Kultura i svakodnevnica)
_______
Ostali komentari Jovanovićevog teksta
миле , 28/08/2008, 15:13
Признајем да је текст начео једну лошу страну нашег човека, али је јако немушт. Текст не даје никакве основе за било какву расправу или за неку поуку. Потребан је велики напор воље да се прихвати и схвати шта писац хоће. Стварно је у овом друшту и сада потребно да новинари, писци, глумци и остали посленици културе буду много активнији и слободнији и да се јасно ставе на страну правде и народа без обзира на личне тешкоће.
Признајем да је текст начео једну лошу страну нашег човека, али је јако немушт. Текст не даје никакве основе за било какву расправу или за неку поуку. Потребан је велики напор воље да се прихвати и схвати шта писац хоће. Стварно је у овом друшту и сада потребно да новинари, писци, глумци и остали посленици културе буду много активнији и слободнији и да се јасно ставе на страну правде и народа без обзира на личне тешкоће.
Bosko Tomasevic, 28/08/2008, 16:41
Posle dva neuspela slanja komentara povodom Jovanovicevog teksta, veoma pristojnih svakako, samog sebe cu cenzurisati, a piscu krajnje casnog i postenog ogleda uputiti dve reci: "Evo coveka"!
Posle dva neuspela slanja komentara povodom Jovanovicevog teksta, veoma pristojnih svakako, samog sebe cu cenzurisati, a piscu krajnje casnog i postenog ogleda uputiti dve reci: "Evo coveka"!
Mihajlo Milosevic, 29/08/2008, 10:43
U tekstu o precutkivanju Vi precutkujete. Gde su Vam primeri?
Нема коментара:
Постави коментар